Sveti Leopold Bogdan Mandić

Sveti Leopold Bogdan Mandić, drugi kanonizirani hrvatski svetac, rodio se 12. svibnja 1866. u Herceg Novom, u Boki kotorskoj, kao najmlađe od dvanaestero djece pobožne obitelji podrijetlom iz omiškoga zaleđa. Kršten je kao Bogdan. Oduševljen kapucinima, već je sa šesnaest godina otišao u Italiju u sjemenište, postao kapucin i uzeo ime Leopold, a 1890. zaređen je za svećenika u Veneciji. Žarko je želio otići na kršćanski Istok i raditi na jedinstvu s pravoslavnima, ali su mu krhko zdravlje i govorna mana to onemogućili. Umjesto toga gotovo je cijeli redovnički život — više od trideset godina — proveo u Padovi, u tijesnoj ispovjedaonici, strpljivo ispovijedajući i tješeći vjernike i po deset sati na dan. To je svoje neugledno mjesto nazivao svojim „Istokom“, jer je u svakom pokorniku tražio jedinstvo s Bogom. Bio je nizak i bolešljiv, ali blag i pun milosrđa, glasovit po obraćenjima koja su se kod njega događala. Umro je u Padovi 1942. godine. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 1983., kao apostola ispovijedi i pomirenja. Štuje se kao zaštitnik ispovjednika i oboljelih od raka. Blagdan mu je 12. svibnja.